12/08/2025
"... Sjedila sam na otomanu, a Manda je krparu prostrla na kuhinjski pod. Krpara je bila šarena, uska kao dvorišna staza. I duga oko tri metra. Bila je podijeljena na šest pravokutnika. U središtu svakog nalazio se tamnoplavi krug. Kao neko središte svijeta iz kojeg su prštale žive boje radosti. One krpare koje je donosila ranijih godina i koje je moja baka, oko kirvaja, znala darovati našim komšinicama, bile su puno jednostavnije, sivlje, nekako tmurnije i dosadnije. I njihova autorica nije o njima ništa govorila. Sad ne znam jesu li one doista i kroz svoje nastajanje zahtijevale manje truda, pa bi priča o njima bila manje uzbudljiva, ili je Manda čekala pravo vrijeme da mi ispriča sve tajne pretvaranja stare odjeće u tepihe. Mojih trinaest godina učinilo joj se dovoljno za razumijevanje cijelog postupka. I bilo je tako. O mojoj zrelosti i očima koje ozbiljno gledaju svijet govorile su i moje učiteljice, i nastavnik harmonike, i upravitelj lokalne švajcerije, pa čak i piljarice kod kojih sam utorkom, prije jutarnje školske smjene, odlazila po domaći sir i kajmak. Manda je tada, samo što se raskomotila nakon putovanja, uzela lončić s crnom kavom i krenula s pričom. Govorila je brzo, kao da joj se žuri, kao da se utrkuje s nekim nevidljivim usmenim kazivačem. Čim bi otpila gutljaj, lončić bi odložila na stol. Savila bi se prema podu i kažiprstom desne ruke počela pokazivati komadiće krpare. Svaki, i najmanji dio, vezao je uz sebe priču o nečijoj sudbini. Išla je redom.
– Vidiš, ovaj dio žuti ovdje, ovaj na koji će se nastaviti zeleni trokut, e to ti je bila maturalna haljina jedne djevojke iz moje ulice. Kad ju je profesor iz hemije oborio pred maturu, ona je uzela tintu i prolila je po haljini. Jadna cura. Taj je profesor bio stari momak, poznat po tome što uživa mučiti tuđu djecu. Majka joj je bila očajna i donijela haljinu meni, pa smo zajedno uzele makaze i rezale one nepolivene dijelove. Kako li je samo plakala, bijedna majka, Bože sačuvaj. Nije meni baš ta svila ovdje štimala, morala sam trake ostaviti malo širima da se može utkati, ali eto, htjela sam sačuvat'. Jednu sam krparu, s puno više tih žutih traka, napravila njima. Drže je pod sećijom. Neće stavit' na pod dok rana još peče.
Nisam je prekidala. Nije je prekidala ni moja mama. I svaki je komadić imao svoje glavne junake, svoje događaje, svoje komentare. Tkanine i boje slagane su prije po sličnosti života onih koji su odjeću prije nosili, negoli po podudarnosti boja i kvaliteti štofa, svile, cica, kangara, šifona, damasta, kaftana… Krpara je nalikovala na knjigu priča kojima je teško odrediti mjesto prelijevanja zbilje u fikciju..."
(ulomak iz priče Tkalja)
