24/06/2026
Kroz život svjedočimo tuđim odlascima. Proširi se haber, objavi se žalost, spusti se tišina na nečiji dom. Dotakne nas, ali izdaleka. Pomislimo da je to neka tuđa bol, neki tuđi teret.
A onda život stavi red na nas.
I ono što smo gledali u tuđim očima nastani se u našima.
Ostanu mirisi. Ostanu rukopisi. Ostanu fotografije. Ostanu stvari koje niko ne dira jer u njima još živi nečije prisustvo. Ostanu uspomene koje vrijeme ne briše i ostane dio nas koji zauvijek pripada onima koji su otišli.
I onda dođe pitanje:
“A šta te vuče tamo kada više nema nikoga tvog?”
Nema više nikoga mog.
Ali malo znaju da život poslije najvećih gubitaka pošalje ljude koji nas zagrle tamo gdje smo mislili da ćemo zauvijek ostati sami.
Pošalje ih u poruci:
“Čekamo vas.”
U pitanju:
“Jeste li stigli?”
U hediji uz koju neko kaže:
“Ovo sam ti ostavila da probaš.”
U mjestu za sofrom koje te uvijek čeka.
U ljudima koji te dočekaju raširenog srca i bez velikih riječi daju osjećaj da pripadaš.
Malo znaju oni koji pitaju kako se čovjek vraća tamo gdje više nema nikoga svog.
Jer onome ko pronađe dušu u drugoj duši, ta računica više ne znači mnogo.
Imali smo mi svoje.
Voljeli smo ih.
I ostali smo mi.
Sa svim svojim uspomenama, ranama, ljubavima i sjećanjima.
A život, onako kako samo on zna, spoji nas sa ljudima koji postanu naše sigurno mjesto. Sa dušama koje nas prepoznaju bez objašnjenja. Kojima smo potrebni i koje su potrebne nama.
Pa više ne dolazimo samo zbog onih kojih nema.
Dolazimo zbog onih koji nas čekaju.
Zbog osmijeha na vratima.
Zbog topline za sofrom.
Zbog osjećaja da nas je neko negdje sačuvao u svom srcu.
I tada shvatiš da pripadanje nije uvijek pitanje krvi.
Nekad je pripadanje kada te neko iskreno čeka.
A čovjeku za dom, na kraju, ne treba mnogo više od toga.
