Povratak na sunnet

24/01/2026

Rekao je hafiz Ibn Redžeb El-Hanbeli, Allah mu se smilovao:

„Mjesec Ša’ban je poput uvoda u Ramazan.
U njemu se propisuju djela koja se propisuju i u Ramazanu, poput posta i učenja Kur’ana, kako bi se duše pripremile za doček Ramazana i navikle na pokornost Milostivom.“ Habib ibn Ebi Sabit je, kada bi nastupio Ša’ban, govorio: „Ovo je mjesec učača Kur’ana.“

📖 Letaifu-l-Me’arif, (str. 319).

21/01/2026

📌 Tako “obični” a tako veliki📌

Postoje ljudi koji nemaju stručno znanje niti određenu naučnu specijalnost; sav njihov angažman svodi se na to da savjetuju ljude, podsjećaju ih na Allaha, na namaz, lijep ahlak i dobar odnos prema drugima.

Možda su čak i nepismeni, ali nose u sebi veliko bogatstvo imana.

Ponekad među učenjacima ne nalazimo one koji mogu u potpunosti zamijeniti njihovu ulogu, jer je svakom olakšano ono za šta je stvoren.

Zato se ne smije omalovažavati ovaj nepismeni čovjek koji poziva u tevhid Allahu Uzvišenom, na uspostavljanje namaza i ostale vjerske obaveze, samo zato što nije učenjak; naprotiv, treba mu zahvaliti na njegovom djelu i savjetu.

Pokuđeno je, međutim, da neko govori o propisima namaza i vjere bez znanja, dok pozivanje na tevhid i pokornost Allahu ne zahtijeva posebne naučne titule.

Koliko je samo nepismenih ljudi koji su znali doprijeti do srca, dok je poneki vrhunski učenjak odbijao ljude od sebe jer nije znao govoriti s njima na nivou njihovog razumijevanja.

To, naravno, ne umanjuje vrijednost znanja učenjaka, niti se običnom čovjeku može prigovoriti zbog njegove pobožnosti zato što nije učen.

Islam je veći od svih nas i niko ga ne može u potpunosti obuhvatiti znanjem, poučavanjem i specijalizacijom.

Svako je pastir i svako je odgovoran za sebe, porodicu pa i društvo.

Uzajamno upotpunjavanje i saradnja su među temeljnim principima pozivanja Allahu.

✍🏻 dr. Ebu Bekr b. Salim Šehhal

20/01/2026

Uzvišeni Allah kaže:

„Zatim smo Knjigu u naslijeđe dali onima koje smo Mi od robova Naših odabrali; među njima ima onih koji su prema sebi nasilni, i onih koji su umjereni, i onih koji, Allahovom dozvolom, prednjače u dobrim djelima.“ (El-Fatir, 32)

Rekao je Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao:

„Onaj koji je nepravedan prema sebi, je ustvari onaj koji ustrajno čine grijehe. Umjereni su oni koji izvršavaju farzove i klone se harama. A oni koji prednjače u dobrim djelima su oni koji izvršavaju farzove i dobrovoljna djela (nafile). A onaj ko se iskreno pokaje za svoj grijeh, ne izlazi time iz skupine onih koji prednjače u dobrim djelima niti iz skupine umjerenih.“

(El-Furkan bejne evlija’ Er-Rahman ve evlija’ Eš-Šejtan, str. 37)

19/01/2026

Rekao je Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao:

„Čovjek bi trebao učiti Kur’an i truditi se da razumije njegova značenja, onako kako su to činili ashabi, radijallahu anhum. Oni nisu prelazili preko više od deset ajeta sve dok ih ne bi potpuno naučili, razumjeli i dok ne bi postupali po onome što ti ajeti sadrže, i od znanja i od praktične primjene.“

📚 Tefsir sure El-Kehf, (str. 104).

18/01/2026

Uhvatim sebe kako razmišljam o škrtosti, ne onoj gruboj i očitoj, već onoj tihoj, skrivenoj, koja se ušunja u riječi, u stav, u kratku rečenicu izgovorenu bez mnogo razmišljanja. Razmišljam o tome kako žena može učiniti nepravdu drugoj ženi, a da je nikada ne dotakne rukom niti povisi glas.

Kada čujemo rečenicu: „Ta i ta je napala tu i tu“, u našim mislima se gotovo uvijek pojavi slika fizičkog ili verbalnog napada, i to je prirodno. Međutim, Kur’an nas uči da pojam napada i nasilja ima dublje značenje, značenje koje se često ne prepoznaje odmah.

Allah, subhanehu, opisuje one koje poriču istinu riječima:

﴿مَنَّاعٍ لِلْخَيْرِ مُعْتَدٍ مُّرِيبٍ﴾
(Sura Qaf, 25)

„Ona koja sprečava dobro, koja je nasilna i sumnjičava.“

Na drugom mjestu kaže:

﴿مَنَّاعٍ لِلْخَيْرِ مُعْتَدٍ أَثِيمٍ﴾
(Sura El-Kalem, 12)

„Ona koja sprečava dobro, koja je nasilna i grešna.“

I tada se zapitamo: kako se to dobro može spriječiti, a da ne izgleda kao nepravda?

Dođe ti neka sestra i kaže da vaša prijateljica prolazi kroz teško razdoblje i da bi joj trebalo pomoći, a ti, možda bez loše namjere, kažeš da joj ne treba, da se može sama snaći. Tom rečenicom nisi je povrijedila niti uvrijedila, ali si joj zatvorila vrata dobra.

Neka te upita za kolegicu na poslu, a ti znaš da se pitanje tiče unapređenja ili prilike koju dugo čeka, pa kažeš da je dobra, ali odmah dodaš manjkavosti, širiš kritiku, a prešućuješ vrline, gasiš njen sjaj riječima koje izgledaju kao savjet, a u sebi nose zavist.

Spomene se neka sestra u društvu, žene je hvale, a u tebi se nešto pobuni, pa kažeš da one ne znaju pravu istinu, da bi drukčije govorile kada bi znale ono što ti znaš. I tako joj uskratiš lijep spomen, uskratiš dobro.

Neka traži savjet, znanje ili iskustvo, a ti imaš što dati, ali šutiš, ne pomažeš, možda čak obeshrabruješ onu koja želi učiniti hajr. Sve su to oblici sprečavanja dobra.

Allah, subhanehu, ovakve opisuje riječima:

﴿الَّذِينَ يَبْخَلُونَ وَيَأْمُرُونَ النَّاسَ بِالْبُخْلِ﴾
(Sura En-Nisa, 37)

„One koje škrtare i naređuju ljudima škrtost.“

Sprečavanje dobra ne ostaje samo među pojedinkama, ono se može pretvoriti u sistem, u državu koja guši projekte od koristi ljudima, u trgovkinju koja u uspjehu drugih vidi prijetnju pa pribjegava pritisku i monopolu, pa čak i u dječiji svijet, gdje djevojčica prisvaja igračku i ne da je drugima, ne videći u tome nikakav problem.

A suštinsko pitanje ostaje: šta nas navodi da zatvaramo vrata dobra drugima?

Prvi odgovor leži u pogrešnom shvatanju Allaha, subhanehu. Ona koja uskraćuje dobro drugima u dubini duše misli da je blagodat u njenim rukama, da opskrba ljudi zavisi od njene volje, zaboravljajući da je Allah, subhanehu, Taj koji dijeli rizk, daje i uskraćuje s mudrošću, i da je učinio da jedne drugima budemo potrebne.

Allah, subhanehu, kaže:

﴿نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِّيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا﴾
(Sura Ez-Zuhruf, 32)

„Mi smo im podijelili sredstva za život na ovom svijetu i jedne iznad drugih uzdigli po stepenima da bi jedne drugima bile potrebne.“

Drugi razlog je poremećaj u vjerničkoj povezanosti, jer nam je Allah, subhanehu, naredio da budemo oslonac jedne drugima, da pomažemo, savjetujemo i želimo sestri ono što želimo sebi.

Allah, subhanehu, kaže:

﴿وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ﴾
(Sura Et-Tevba, 71)

„Vjernice i vjernici su saveznici jedni drugima, naređuju dobro, a odvraćaju od zla.“

Ako želiš očistiti svoje srce od ove skrivene bolesti i sačuvati se da ne budeš od onih koje sprečavaju dobro, moraš čvrsto vjerovati da je Allah, subhanehu, Taj koji dijeli opskrbu i daje blagodat kome hoće, i da ono što je određeno drugoj nikada nećeš uzeti time što joj zatvoriš vrata. Tvoje unutarnje protivljenje ne mijenja Allahovu odredbu, ali može pomračiti tvoje srce.

Allah, subhanehu, kaže:

﴿قُلِ الْفَضْلُ بِيَدِ اللَّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاءُ وَاللَّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ﴾
(Sura Alu Imran, 73)

„Reci: blagodat je u Allahovoj ruci, daje je kome hoće, a Allah je Neizmjerno Darežljiv i Sveznajući.“

Kada žena shvati da uspjeh druge žene ne umanjuje nju, već je oplemenjuje, da uzdizanje sestre ne znači njen pad, i da se dobro, kada se širi, prelijeva na sve, tada prestaje biti prepreka hajru i postaje njegova nositeljica. Tada više nije ona koja zatvara vrata, već ona koja ih otvara, ne ona koja gasi svjetlo, već ona koja ga raspiruje.

Tada nije od onih koje sprečavaju dobro, već od žena dobra.

18/01/2026

Rekao je hafiz Jahja ibn Šeref En-Nevevi, rahimehullah:

„Posvećivanje (učenje i traganje) znanju spada među najvrednije oblike približavanja Allahu, među najuzvišenije oblike pokornosti i među najvažnije vrste ibadeta. Ono je najsigurniji i najpreči način ulaganja vremena, a čovjek treba ustrajati u njegovom sticanju, produbljivanju i potpunom ovladavanju njime. Znanje posebno priliči onima čija su srca pročišćena, pa oni žure ka dobrima, natječu se u njima i udaljavaju se od svega što je pokuđeno i zabranjeno. Na ovu istinu jasno ukazuju brojni ajeti iz plemenitog Kur’ana, vjerodostojni i poznati hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i riječi prvih generacija (selefa), neka je Allah svima njima zadovoljan.“

Šerh Sahih Muslim (1/3)

18/01/2026

Rekao je Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah:

„Onaj ko postupa prema ovom Kur’anu tako što potvrđuje njegovu istinitost, vjeruje u njegove (oba)vijesti, izvršava njegove naredbe, kloni se njegovih zabrana, slijedi njegovu uputu i usklađuje svoje ponašanje s moralnim vrijednostima koje on donosi – a sve su to uzvišeni i plemeniti postupci – takvog će Allah uzdići i na ovom i na budućem svijetu. Razlog tome je što je ovaj Kur’an temelj znanja, njegov izvor i osnova svakog istinskog znanja.“

📚 Šerh Rijadu Es-Salihin, (4/246)

17/01/2026

14/10/2025

Vitalna odgovornost: “Odgoj naše djece na ispravnom akaidu i istinskom imanu”
————————————
Šejh Salih es-Sindi (حفظه الله) rekao je:

💡 “Zaista je među najvažnijim i najpresudnijim pitanjima današnjice truditi se da izgradimo generaciju učvršćenu u akaidu (vjerovanju) — što znači da uzme potrebne ‘vakcine’ protiv epidemije sumnji i zabluda — kako bi mogao stajati čvrsto u svojoj vjeri i bio zaštićen od strijela ljudi zablude.”

Živimo u teškim vremenima, i opasnost je velika čak i za odrasle — pa koliko tek za mlade?!

Svjesno shvatanje odgovornosti i emaneta (povjerenja koje nam je dato) jeste početak, i moramo se sjetiti da nas na Ahiretu čeka teško pitanje:
“Svaki od vas je pastir, i svaki od vas će biti pitan za svoje stado.”

A naš Poslanik ﷺ rekao je u vjerodostojnom hadisu:
“Nema nijednog roba kojem Allah povjeri stado, a on umre nemarno prema njemu, a da neće osjetiti miris Dženneta.”

Hold firmly to this methodology! Know that the aqeedah of Ahl as-Sunnah wal-Jamā‘ah is your honor! تمسكوا بهذا المنهاج، وعلموا أن عقيدة أهل السنة والجماعة لكم شرف. إحذروا أن تتبعوا أهل البدع، وأهل الأهواء! Moha...

13/10/2025

Ponekad se uhvatim kako razmišljam…
Vjerujemo u Allaha, dželle šanuhu, spominjemo Ga svakodnevno, klanjamo, učimo Kur’an, udjeljujemo sadaku… i opet, s vremena na vrijeme, padnemo u grijeh.
Pa se pitam: zašto?

Mi se često borimo protiv šejtana, tražimo zaštitu od njega, a zaboravili smo pravog neprijatelja – nefs, dušu koja je u nama.
Allah, dželle šanuhu, jasno kaže:

إِنَّ كَيْدَ الشَّيْطَانِ كَانَ ضَعِيفًا
„Zaista je spletka šejtanova slaba.“ (En-Nisa, 76)

Šejtan je slab.
Ali duša… duša je nešto drugo.
To je unutrašnji neprijatelj, tiha opasnost koja spava u nama i budi se kad joj se otvori prilika.
U Kur’anu se toliko p**a spominje upravo ona — nefs.

ٱقْرَأْ كِتَـٰبَكَ كَفَىٰ بِنَفْسِكَ ٱلْيَوْمَ عَلَيْكَ حَسِيبًۭا
„Čitaj knjigu svoju! Danas ti je dosta to što ćeš sam sebi suditi.“
(El-Isra, 14)

ٱلْيَوْمَ تُجْزَىٰ كُلُّ نَفْسٍۢ بِمَا كَسَبَتْ ۚ لَا ظُلْمَ ٱلْيَوْمَ ۚ إِنَّ ٱللَّهَ سَرِيعُ ٱلْحِسَابِ
„Danas će svaka duša biti nagrađena prema onome što je zaslužila; danas nema nepravde, Allah zaista brzo sudi.“
(Gafir, 17)

كُلُّ نَفْسٍۢ بِمَا كَسَبَتْ رَهِينَةٌ
„Svaka je duša za ono što je zaradila vezana.“
(El-Muddessir, 38)

وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِۦ وَنَهَى ٱلنَّفْسَ عَنِ ٱلْهَوَىٰ
„A onaj koji se bojao stajanja pred Gospodarom svojim i suzdržao dušu od prohtjeva...“
(En-Nazi‘at, 40)

عَلِمَتْ نَفْسٌۭ مَّآ أَحْضَرَتْ
„Svaka će duša znati šta je pripremila.“
(Et-Tekvir, 14)

Sve se vrti oko jedne riječi — nefs.
Ta mala riječ krije u sebi cijeli svijet borbe.

Zanimljivo je… svi kipovi koji su nekad obožavani – Lat, Uzza, Menat, Suva‘, Jagus, Ja‘uk i Nesr – svi su porušeni.
Nestali su.
Ali nevidljivo obozavanje kod dzahila i dalje postoji, i obožava se do danas.
To je obozavanje strasti i želja euzubillah,

أَفَرَأَيْتَ مَنِ ٱتَّخَذَ إِلَـٰهَهُۥ هَوَىٰهُ
„Zar ne vidiš onoga koji je za boga svoga uzeo strast svoju?“
(El-Džasije, 23)

Kada čovjeku zavlada njegov nefs, on ne čuje više ni razum, ni savjest, ni šerijat.
Radi ono što želi, bez granica.

Sjetim se ajeta o Kabilu i Habilu — kad je Kabil ubio svog brata, Allah kaže:

فَطَوَّعَتْ لَهُ نَفْسُهُ قَتْلَ أَخِيهِ
„I njegova duša ga navede da ubije brata svoga.“
(El-Maide, 30)

Nije šejtan došao s oružjem u ruci.
Došla je duša, polako ga nagovarala, sve dok nije popustio.

Zato kada čovjeka pitaš: „Zašto si učinio taj grijeh?“ — često će reći: „Šejtan me nagovorio.“
Ali istina je da šejtan samo koristi ono što već postoji u nama.
Njegov put ka srcu otvara se kroz zaborav – kad zaboravimo na nagradu i kaznu.

وَمَآ أُبَرِّئُ نَفْسِىٓ ۚ إِنَّ ٱلنَّفْسَ لَأَمَّارَةٌۢ بِٱلسُّوٓءِ
„A ja ne pravdam sebe, jer duša doista nagoni na zlo.“
(Jusuf, 53)

Zato sada razumijem — najveća borba nije protiv šejtana, nego protiv samog sebe.
Jer kad pobijediš svoju dušu, pobijedio si sve neprijatelje.

I tako, završavam svoje razmišljanje ovom dovom, koja me svaki put smiri i podsjeti ko sam i kome pripadam:

اللَّهُمَّ إِنِّي ظَلَمْتُ نَفْسِي ظُلْمًا كَثِيرًا، وَلَا يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلَّا أَنْتَ، فَاغْفِرْ لِي مَغْفِرَةً مِنْ عِنْدِكَ، وَارْحَمْنِي، إِنَّكَ أَنْتَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ

„Allahu moj, ja sam sebi mnogo nepravde nanio, a niko ne oprašta grijehe osim Tebe.
Zato mi oprosti milošću Svojom i smiluj mi se, jer Ti si zaista Onaj koji mnogo prašta i koji je milostiv.“

12/10/2025

Zamislite da kupite novi automobil iz salona, završite sve papire i automobil postane potpuno vaš. No, dok izlazite, prodavač vas zaustavi i počne vam postavljati pitanja: koliko ćete kilometara prelaziti dnevno? Hoćete li voziti brzo? Nemojte putovati u određenu regiju jer imam loše uspomene na nju.

Šta biste pomislili o ovom prodavaču? Ludo, zar ne? Kako može kontrolisati nešto što više nije njegovo?

U stvarnosti, mi se često ponašamo poput ovog prodavača. Kada nas zadesi nevolja, često pitamo: zašto se ovo meni desilo? Zašto Allah dopušta zulum? Zašto ne pomogne slabima? Ali, ko smo mi da preispitujemo Allaha?

Vjernik, kada ga pogodi nesreća, kaže: إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ ("Mi Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo."). Ova rečenica nije samo izgovor, ona je ugovor između nas i Allaha. Ona znači da mi ne posjedujemo sami sebe. Naše tijelo, imetak, porodica – sve pripada Allahu. Naš život na ovom svijetu je samo privremeno putovanje do naše prave destinacije.

Zato, da li je važno da li se vraćamo Allahu sa 20, 50 ili 90 godina? Da li je važno hoćemo li otići kroz bolest, nesreću ili u snu? To nije naša odluka, već Allahova odredba.

U posljednje vrijeme, svjedočimo patnji muslimana širom svijeta. Gledamo bolne slike i pitamo se: zašto Allah dopušta ovo? Gdje je Njegova pravda? Ali mi nismo bogovi. Mi smo robovi. Rob nema pravo da preispituje Gospodara.

Sve što možemo učiniti je da se pripremimo za iskušenja. Baš kao što dobar učenik ne pregovara o ispitnim pitanjima, već ih rješava, tako i mi trebamo biti spremni na testove koje nam Allah daje.

Ako bi iko imao pravo da se žali Allahu, to bi bili Bilal ibn Rebah, kojeg su mučili zbog imana, Ammar ibn Jaser, koji je izgubio roditelje u ime islama, Habbab ibn el-Eret, koji je bio spaljivan živ. Ali, jesu li se oni pobunili? Jesu li pitali "zašto ja, Allahu?" Ne, jer istinski vjernik prihvata Allahovu volju u dobru i u teškoći.

Allah u Kur'anu kaže: "Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu 'vjerujemo', a da neće biti iskušani?" (El-Ankebut, 2).

Vjera nije samo izgovor – ona se dokazuje kroz testove. Svi mi smo na ispitu, ali ne znamo njegovo trajanje ni pitanja. Neki će biti iskušani u imetku. Neki u zdravlju. Neki u djeci. Ali svi moramo biti spremni.

Gledamo stradanja i saosjećamo sa ljudima. Ali da li smo mi milostiviji od Allaha?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam prenosi hadis o Sudnjem danu: dovest će se čovjek koji je na dunjaluku najviše patio. Biće stavljen u džennet samo na tren. Onda će ga Allah upitati: "Jesi li ikada osjetio bol?" On će odgovoriti: "Ne, Gospodaru, nikada nisam patio."

Jedan trenutak u džennetu briše cijelu dunjalučku patnju.

Sve što prolazimo u ovom svijetu – bol, sreća, patnja – ne znači ništa u odnosu na vječnost. Allah radi ono što hoće, a na nama je da se pokorimo.

Ko prihvati Allahovu odredbu, biće zadovoljan. Ko se buni protiv nje, neće promijeniti ništa osim što će povećati svoju patnju.

To je istinski smisao riječi: إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ "Mi Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo."