17/12/2025
Drage naše lijepe dame.. Volimo sa vama proći vremeplov djetinjstva. Dok pišemo sva ta sjećanja tako lijepo griju dušu.
U ono vrijeme mogu se sjetiti kolko sam želja imala za pod bor.. Neki dan sam čula svoje prijatelje da ne znaju što da kupe svojoj djeci. Imaju sve. Divno je to vrijeme obilja, ali opet želja je ono što te grije ko čvarke u kotlu, ono što te gura ko baba novom šnitom pekmeza i putra.
Bilo je tako božićno vrijeme u moje vrijeme ovako. Dok se mali Isusek ne rodi morali smo mu napraviti dobrodošlicu. Što bolje okićen haustor, to sigurniji poklon za Božić.
Skupila bi se tako ekipa iz naše ulice. Od sitnog do velikog zuba.
Punkt skupljanja bande je bio zadnji kat kod šupa. U našem ulazu broj 6. Tamo nas je bilo najviše pa smo mi bili odlučujuća manjina.
Donesemo dekicu, onu od babe Kate kaj ima konja na sebi do vrata. Jedna strana krem konj, druga strana smeđi konj. Ljetno - zimski konj outfit.
Svi redom nosimo blokove kolaž papira iz osnovnjaka , role krep papira. To vam je onaj papir šta pušta boju ako imaš vlaga ruke. Onda izgledaš ko da si ciklu gulio cijeli dan.
Idemo dalje sa namirnicama... Desetak škara, što tupih što polu zalijepljenih sa likovnog, što oštrih ko mamin pogled kad u gostima pitaš može li još jedna čaša soka od višnje.
Imamo olovke za crtanje šablone, HB5. Ovi sa više para doma imaju tehničke sa minama. Gumice, pola crvena za obrisati, pola plava za razderat i pločice. Sigurna sam već 40 svojih godina da je ta plava strana gumice rađena od piljevine.
I naravno obavezni alati bez kojih ne bi bilo ničega je selotejp i ljepilo.
Jedini selotejp koji smo većina nas imali je bio smeđi široki. Onaj prozirni je samo služio za omotati knjige na početku školske godine.
Smeđi selotejp je služio za sve. Mama je sa njim motala tepih kad ide na pranje, tata je sa njim ljepio retrovizor da ne otpadne, mi smo čjepile postere da ne otpadnu sa zida. Najčešće bi zid iza njih otpao kad bi tata krečio sobu.
Ljepila je bilo raznih. Bilo je ono u tubi, narančasto, prozirno. Smrdilo je to ljepilo na kemijsku čistionu. Razvlačilo se ko šmrklje klinaca u vrtiću.
Druga vrsta je bio Karbofix u kutijici sa malom lopaticom. On je smrdio točno na čarape moje starije braće kad dođu sa košarke. Grize za oči i folikul dlake.
Ta lopatica je služila da naneseš precizno ljepila kolko ti treba. Ali malo sutra. Ako je bilo hladno morao si ga grebati ko p**ar iz frižidera. Pa čekaš da se temperira. I onda se usereš sa tom lopaticom i svime da se danima ljuštiš po rukama. Ko da ribaš parmezan, od ljepila.
Uglavnom, da nemoguće skratimo priču.
Onda mi cure režemo trakice od kolaž papira koje spajamo u lance, pa sjeckamo lampione i reckamo pahuljice u obliku pahuljica.
Sa krep papirom smo radile ruže. Samo ga zvrneš u krug i paziš da ti ruke nisu vlaga ko u Amazoni.
Sve to mi lijepo polijepimo smeđim širokim selotejpom po katovima haustora. Pahuljice po prozorima, ružice po brojevima katova.
I sad čekamo Djeda Mraza i Isuseka da dođu u naš veseli cirkus naših srca.
Toliko radosti u iščekivanju i dočekivanju je bilo. Samo da dođe taj dan. Božić, jutro, bor, obitelj i mir.
Uživajte lijepe naše divne dame.
Čujemo se još prije Božića da se sjetimo i tih Božića.
Pusa od cura iz La Robe
